Ponovo dišem

By 10/01/2019Blog

I zaista, snovi mogu postati stvarnost. A počelo davno. Mala djevojčica kovrčave crne kose, velikih zelenih očiju, nestašna i  istraživačkog duha oduvijek je zamišljala da će jednom i ona moći napraviti neko djelo koje će biti dovoljno dobro da postane plemenita svrha. Ta djevojčica oduvijek je dijelila sa drugima ono  što je imala. A imala je u sebi ljubav u neograničenim količinama. Ta djevojčica odrasla je i postala djevojka i žena, koja je pisala pjesme, kratke priče i rasprave o različitim temama i rado ih je dijelila sa drugima. Voljela je sebe, ali još više voljela je ljude kojima je bila okružena.

Božić je blagdansko vrijeme, kada preispitujemo svoje odluke, svoja djela tijekom godine, opraštamo i donosimo nove odluke za narednu godinu. Jedan Božić je i meni okrenuo svijet za sto i osamdeset stupnjeva, a dvadeset i pet dana nakon toga moj svijet se okrenuo za još sto i osamdeset stupnjeva. U nekim godinama kada misliš da si sve posložio, sve, baš sve moraš srušiti i krenuti ispočetka. Milijun pitanja u glavi. Tijelo dršće, jer ono što sive stanice ispisuju u glavi nije u skladu sa emocijama. Ono što ostaje je, da svaki čovjek sebi prizna da je poražen i da krene dalje. Tog Božića i ja sam odlučila krenuti nekim drugim smjerom. Imala sam osjećaj da je u mojemu tijelu jedno veliko klupko u kojemu su zamotane i emocije i razum. Emocije i razum stvarale su kratki spoj u meni. I tad, kad sam pomislila da krećem naprijed, baš tad me posjetio g. Murphy. Ako sam i pomislila, da mi je to što se dogodilo, bilo najteže za podnijeti, prevarila sam se.

Dvadeset i pet dana nakon Božića doživjela sam još jedan šok. Karcinom dojke. I tu počinje moja priča. Na prvom nalazu, dijagnoza – metastaza. Gledam i mislim, pa dobro ima nekih ljudi koji su se izliječili s tom dijagnozom. U petnaest sekundi u glavi sam vidjela slike svih natpisa u novinama, knjigama koje sam pročitala o iskustvima onih koji su preživjeli. Spremila sam nalaz u torbu i krenula u borbu s tih nekoliko centimetara. Smijeh, pjesma, ponovno upoznavanje sebe i unutarnje snage bili su moje jedino oružje i oruđe za bitku.

Prekid duge veze i dijagnoza popločili su moj put trnjem, oštrim kamenjem i tankom linijom po kojoj sam hodala. No, iz te situacije sam, pozitivnim stajalištem zavrtila svoj život u drugom smjeru.

Završila sam s liječenjem. Opet je Božić. I cijeli grad je okićen. Kosa je narasla centimetar. Ostavila sam iza sebe kemoterapije, Herceptine, zračenja i operaciju. Još uvijek moje tijelo ocrtavalo je tragove bliske prošlosti. Napuhnutost se teško topi, još uvijek sam se borila sa onih pet do šest kila koje sam dobila, kao i grčenjem prstiju koje nisam mogla kontrolirati, a i nokti koji su otpali za vrijeme terapije, polako su se oporavljali. I znala sam da je to posljedica kemoterapija i da će proći nakon nekog vremena. Ponovo sam upoznavala svoj organizam i sebe kako bih mogla uživati u životu, u nekom novom snu.

Taj san, novu šansu za život, željela sam godinu i dva mjeseca dok sam se liječila. Nikada nisam odustala od te želje, od života. Never give up – uvijek je bio moj moto. Kreni i ne propusti prilike, pa i čak ako izgubiš manje si poražen nego da odustaneš i nikada ne probaš.

Za svoj san nebesima sam uputila molbu i nisam pristajala na manje od onog što sam si zacrtala. A to je izgledalo otprilike ovako. Gledala sam se u zrcalo i govorila, tko će ga znati kome. Zrcalu, sebi ili nekom imaginarnom biću za kojeg sam željela vjerovati da negdje na nebu moj je anđeo čuvar.

Koliko sam se samo napričala sa tim zrcalom u sobi koju nazivam peglaonica, pa sa drugim u kupaonici. Da me je netko snimao sa strane zaključak bi bio da ja nisam sva svoja. Vrapče je jedan dio Zagreba. Puno ljudi stanuje u Vrapču 🙂 ili Jankomir. I tamo puno ljudi ima svoje boravište 🙂 I taj netko drugi bi zaključio da meni nije problem zvan karcinom, ni psihički ni fizički, već su neki drugi problemi u pitanju.  Sada, kada hodam niz neku ulicu gledam ljude miču li usnama, smiješe li se ili se mršte.

Dakle, tijekom liječenja govorila sam tom zrcalu u peglaonici:

„Ovako ćemo. Još malo pa će sve ovo proći i ja ću ozdraviti. A onda ću si ispunjavati svaku želju koju zaželim. Putovanja, izlasci, humanitarne akcije, nogometne utakmice…“

I svaki put kad sam imala monolog, baš svaki put me u nekom trenutku, zasvrbila glava od vlasulje koju sam nosila samo tri puta. Od nje sam dobila crvenilo, neku šugu, pa sam odlučila nositi šarene kirurške kapice. Skidam šarenu kiruršku kapicu i razmazujem po glavi jednu, pa drugu kremu koju mi je prepisala doktorica. Prihvatila sam dijagnozu i uhvatila se u bitku s njom, ali Bože mi ‘prosti s tim razmazivanjem krema po ćelenki. E, to je bilo zahtjevno. Maži dva puta dnevno, nakon toga je masna glava, nemam kosu pa mi je i hladno za ćelenku, koja onako usput rečeno i nije baš nešto seksi. Onda umotam glavu nekim šarenim rupcem, misleći da će me rubac pretvoriti u ljepoticu.

Tijekom terapija, to razmazivanje kreme po glavi baš mi je išlo na živce. Kud sam i ovako bila debela, podbuhla, napuhnuta, ćelava, bez trepavica i još s tim zamotanim rupcem na glavi… Bože mi ‘prosti, izgledala sam kao Miss Piggy, ali bez kose. Pogledala sam se u zrcalo, gledala i nisam vjerovala u ono što sam vidjela. Podigla sam kažiprst u zrak i rekla zrcalu:

„Ma, Snješka lijepa si k’o lutkica s naslovnice.“

Ta rečenica postala je moja omiljena rečenica baš u inat tih nekoliko centimetara. Kao i moja duhovitost na vlastiti račun. U glavi, moje sive stanice bile su stijena na koje sam se naslanjala kao na potporanj. Krhka i nježna žena, osjetljiva kao ružica odjednom je postala žena koja u bitku kreće svojom unutarnjom snagom, duhovitošću i čeličnom snagom uma. Krenula sam jedino s čime sam imala. Imala sam samo sebe pred zrcalom, nagu i ogoljenu k’o od majke rođenu. U inat tih nekoliko centimetara. Nisam mu dala guštati. Okidač zbog kojeg je došao. Taj okidač sam zakočila.

Prosinac je. Prošlo je više od godinu dana od saznanja da sam imala karcinom. Sjedila sam u središtu grada u jednom kafiću i čekala prijateljicu. Sjedila, promatrala ljude oko sebe i bila sretna sam jer ponovo dišem punim plućima. Nasmiješila sam se svakom muškarcu, ženi, djevojci i djetetu koji me je pogledao. I tada sam shvatila kako sam u prošlosti bila zauzeta glupim stvarima, željom da budem netko na društvenoj ljestvici, da budem odjevena u markiranu odjeću, da dobijem višu poziciju na poslu i da budem priznata u akademskom svijetu. Da sve treba biti savršeno posloženo u mojem privatnom svijetu. A karcinom me naučio da ponovo budem ponizna, jednostavna, da ljudima kažem da mi je stalo do njih, da im poklonim osmijeh i zagrljaj. Trenutak je dovoljan da čovjek zastane i promijeni način razmišljanja. Karakter se ne može promijeniti, ali ga se može kanalizirati kako bi one osobine s kojima nismo zadovoljni pretvorili u prednost.

San koji sam sanjala tijelom liječenja sada je stvarnost. Ponovo dišem, smijem se, moje slabosti su moja prednost. Promijenila sam način razmišljanja i ispunjavam sebi želje. I tek sada shvaćam koliko je malo potrebno da budeš sretan.